Jeste čuli da u Vrbovcu postoji ukleta kuća i vlasnik je poklanja onome tko prespava noć u njoj?
Navodno da još to nitko nije uspio i da je kuća propucana mecima jer su se ljudi branili od nečega!
Vlasnik kuce je,navodno povratnik iz Njemacke,porijeklom iz Srbije.
Kuća je napravljena prije 20-30 godina.
Ima navodno puno verzija šta se događalo u toj kući.Neki kažu da je u njoj ubijena mlada žena, prema nekima i zazidana u njoj ili
ubetonirana u temelje...da je u njoj neobičnom smrću umrlo dijete... da je izgrađena novcem koji je opljačkan , a prijašnji vlasnik tog
novca mučki ubijen... pa sve do priča o čudnim tokovima podzemnih voda itd. Točnu verziju ne zna nitkoKuća duhova (ukleta kuća ili opsjednuta kuća) u Hrvatskoj
Mještani sela Škrinjara nadomak Sv. Ivana Žabnog (kod Bjelovara) o kući Uskopljanina Stipe Ćurića govore kao o «kući duhova», budući da se u njoj, kako se priča, odmah s početka noći čuje jezivi dječji plač, užasni krici i stravični, neobjašnjivi zvukovi.
Stipo je, uloživši svoju ušteđevinu iz Njemačke, kuću namijenio jednom od svojih sinova, ali je, zbog rečenih zbivanja u njoj, kuća danas napuštena i od pogleda prolaznika skrivena bujnim raslinjem.
Nakon što se pročulo za zbivanja u škrinjarskoj kući strave, reagirala je i policija, te su jedne noći, tvrde upućeni, u kući zanoćila trojica policajaca koji su uz karte i pokoju čašicu pića trebali utvrditi što se u kući doista događa. No, kaže dalje priča, jedan od policajaca naglo je odustao od zadatka i napustio ukletu kuću, ali je na odlasku doživio prometnu nesreću. Preostaloj dvojici policajaca iz sjećanja su navodno izbrisana dva posljednja sata boravka u kući, tako da se po izlasku uopće nisu sjećali zbivanja pred zoru.
Priča se, također, da je sličnu provjeru pokušala izvršiti i skupina bjelovarskih taksista, no i oni su zbog stalnih ometanja (neobjašnjivog isključenja struje i dr.), čitaj straha, uskoro odustali od svoga nauma.
Bilo je, priča se, još nekoliko pokušaja da se prodre u tajnu škrinjarske kuće strave, no svi zainteresirani bili su, tvrdi se, jednostavno pretučeni.
Oni koji vjeruju u priču o kući duhova tvrde da je ona sagrađena na mjestu na kojemu je nekada bilo groblje.Što je zapravo smrt?
Kad čovjek umre, većina njih, čuju svog liječnika kako ih proglašava mrtvima. Kroz glavu im prolaze oglušujuća zvonjava ili buka i istodobno osjećaju kako brzo prolaze kroz mračni tunel. Nakon toga shvaćaju da su izvan svog tijela, ali su još uvijek u istoj prostoriji gdje su i umrli. Vide svoje tijelo i sobu iz određene udaljenosti, tj. gleda kako ga doktor pokušava oživjeti, i to ih veoma uplaši.
Nakon nekog vremena se smire i promotre tu neobičnu situaciju. Primjete da još uvijek imaju tijelo, ali ne ono zemaljsko, neko nekakvo spiritualno.
To tijelo se razlikuje od onoga koje su imali na zemlji, tj. onog kojeg su upravo napustili. Nakon toga kad shvate što im se je dogodilo, dolaze im u susret drugi duhovi, duhovi rođaka i prijatelja koji su već prije umrli. Oni mu dolaze pomoći. Među njima dolazi i ˝biće od svjetlosti˝ , topao i srdačan duh pun ljubavi. Duh postavlja pitanja i govori mu neka procjeni njegov život na zemlji. Da bi mu pomogao, prikazuje mu slike najvažnijih događaja njegova života.
Čovječji duh dolazi do nekakve prepreke i shvaća da mu još nije vrijeme da umre. Ali on se ne želi vratiti, jer je zaokupljen doživljavanjem života poslije smrti. Pun je osjećajima, kao što su ljubav, radost, veselje i smirenost. Unatoč tome, on se vraća i nastavlja živjeti.
Te doživljaje koje je proživio pokušava opisati drugima, ali primjećuje da mu baš i ne uspjeva. Prvo, nemože naći te riječi kojima bi to opisao
. Drugo, ljudi ga ismijavaju, pa prestaje o tome govoriti. Ali bilo da on to ispriča ili ne, taj doživljaj jako mijenja njegov život i pogled na smrt. Još bi htio reći da ljudi kad umru vide svoje tijelo sa bolničkom stolu. To se nekad dešava kad spavate, vidite sebe kako spavate u istom položaju u kakvom zapravo jeste. Do znači da je duša odlutala iz tijela. Meni jedna osoba tvrdi, da je mogla, nekad, otići i do druge galaksije, jer duša nije ograničena, ali sad je muče previše briga, pa onda nemože otići niti dalje od kuće. Događa se.
KAKO IZGLEDA KAD ČOVJEK UMRE? To pitanje ljudi pitaju od kada postoje. Kad se negdje raspravlja o toj temi, ona budi u ljudima, koji po svojim emocionalnim stavovima i po životnom stilu mogu biti vrlo različiti, najsnažnije osjećaje. Smrt nas sve zanima, ali većini je teško govoriti o njoj. Za to postoje dva razloga.
Prvi razlog je to da kada dođemo u bilo kakav kontakt sa smrću, dobimo u glavi sliku o svojoj smrti i to mnoge ljude plaši. S psihičkog staništa razgovor o smrti je indirektan način da bismo joj se približili. Kad ljudi razgovaraju o smrti onda si ju predočavaju a to ih dovodi u neizbježnu u situaciju suočenja s neizbježnom vlastitom smrti. Stoga, da izbjegnemo tu psihičku traumu, ne razgovaramo o smrti.
Drugi je razlog u razgovoru o smrti složeniji, jer je urastao u samu prirodu jezika. Većina riječi ljudskog jezika opisuje iskustva stečena tjelesnim osjetilima. Smrt je izvan dosega svjesnog iskustva, jer je većina ljudi nije proživjela. I zato što ljudi smrt ne mogu opisati zemaljskim jezikom, uspoređuju je s doživljajima koji su im poznati i ugodni. Ljudi najčešće uspoređuju smrt sa snom. Sami sebi govore: ˝Kad umremo, bit će kao da smo zaspali.˝ Ta se govorna epoha pojavila već i kod starih Grka, Homer u Ilijadi naziva san ˝bratom smrti.˝ Ovo je analogija ugrađena i u naš suvremeni jezik. Kad odvedemo psa ili neku drugu kućnu životinju veterinaru i kažemo daje uspava, on joj sigurno neće dati tablete za spavanje, tj. protiv nesanice. Smrt je, ljudi kažu, zaborav. Kad umremo zaboravljamo sve nevolje - smrt briše sve bolne i neugodne uspomene.Jel vjerujete u život poslije smrti?
